PRIVID ŽIVOTA
-„Providenca“,
režija Egon Savin, Centar za kulturu Tivat -
Dok sam boravio u Rusiji,
tokom jedne od mnogih šetnji sa jednim mojim poznanikom, inače
profesorom književnosti i vrsnim poznavaocem stvaralaštva Čehova,
izustih kako je teško razumeti tog pisca. Na tu moju konstataciju,
poznanik me je pogledao i sa blagim osmehom na licu reče: “Ne
dragi moj, Čehova nije teško razumeti. Ako razumete ovaj narod,
razumećete i njega“. Iskreno, odgovor koji dobih nije na mene
ostavio neki utisak, ali sa mojim sve dužim boravkom u Rusiji, i
kroz svakodnevna druženja sa Rusima shvatih da se u tom odgovoru
krije suština razumevanja Čekovljevog skaza.
Kada sam pročitao da
Egon Savin, pozorišni reditelj velikog renomea, u Centru za kulturu
Tivat radi predstavu „Providenca“, koja je nastala kao
dramaturška adaptacija Čeholjevog „Ujka Vanje“, istu je uradio
Stevan Koprivica, prvo što sam pomislio je to da Savin novom
predstavom još jednom baca rukavicu izazova pozorišnoj publici u
lice.
Dramaturškom
intervencijom radnja drame je smeštena u Boku, u tridesete godine
prošlog veka pred početak drugog svetskog rata.Tim zahvatom likovi
drame su prebačeni sa beskrajnih prostranstava čija se veličina
meri vrstom, u prostor koji nam je povrh svega blizak i naš. Prostor
koji je omeđen brdima i morem. Na taj način teskoba života biva
još više podcrtana. U tom prenosu likova nije preneta samo radnja
drame u drugi prostor, već je novim koloritom oslikan jedan
mentalitet i jedna narav.
Junaci Savinove
„Providence“ nisu ni anđeli, ni đavoli. To su ljudi koji su
suočeni sa depersonalizacijom i vulgarizacijom pojedinca u
hijararhijskom društvu. Dok slušate šta govore doktor Arsić,
Aleksa, Sonja, Jelena ili Dondo Vojin vi ne znate koliko oni govore
iskreno ili ne, tačno ili neistinito, mudro ili ludo. Ne znate
koliko su oni zapravo jaki ili slabi, dobri ili zli. Zbog toga se
gledalac suočava sa otvorenim pitanjem o sudbini tih junaka. Nijedan
od tih likova svoj karakter, u čitanju Egona Savina, ne gradi na
svojoj snazi, već na svojim slabostima. Baš zbog toga, i mnogo više
od toga, reditelj predstave je junake „Providence“ obavio plaštom
konfuzije života i slabostima sosptvenog identiteta. Svakako
da treba reći da je Egon Savin postavku drame gradio na jasno
izraženom društvenom životu i mentalitetu naroda. Ta priča je s
vremena na vreme bojena melodramskim sadržajem ne previše, ali ne
ni premalo. Taman toliko da se zaintrigira publika. Isto tako Savin
je u par navrata scene bojio i komičnim slikama što daje prostor
gledaocu da malo predahne, da malo uzme vazduha od opore priče.
Savinovi junaci borave u
zarobljeništvu priča „rekla-kazala“, u zarobljeništvu misli, u
zarobljeništvu ideja koje okruženje nameće, u zarobljeništvu
tradicije i konvencionalnosti. Život u takvom okruženju šteti svim
tim junacima, ali bez snage bilo koga do njih da nešto suštinski,
životno promeni. Čovek je srećan ako je zadovoljan. Savinovi
junaci nisu zadovoljni, pa samim tim nisu ni srećni. To nije život,
to je privid života. Svi junaci doživljavaju moralni pad u traganju
za smislom življenja.
Savinovu priču o prividu
života gradi sedam junaka. Profesor Aleksa (Mladen Nelević), čovek
velikih zahteva kojem život prolazi u večitom strahu, koji dolazi
iz Beograda u Boku i tim dolaskom sam sebe sahranjuje. Profesorova
žena Jelena (Ana Vučković), „žena usud“ koja ostaje na
sredokraći onoga što je htela da bude, onoga što je mislila da je
i onoga što jeste. Sonja (Jelena Petrović) profesorova ćerka koja
tapkanjem u mestu uporno planira da pobegne od takvog učmalog
života. Doktor Arsić (Vojin Ćetković) čovek velikih potencijala
koji je u traganju za životom svoj život uspeo da upropasti. Dondo
Vojin (Nebojša Ilić Cile), čovek neostvarenih želja i snova koji
zbog toga prezire sve oko sebe i u sebi. Na kraju tu su služavka
Majda (Dubravka Drakić) i Tomažo (Dejan Đonović) koji su se
odavno pomirili sa izgubljenim životom pa u jednoj takvoj sredini
čekaju da im sveća života izgori bez neke naročite životne
radosti. Svih sedam likova pružaju vrlo upečatljivu sliku teškog
sivila koje je duboko uronjeno u stanje gde nada ne postoji.
„Providenca“ u režiji
Egona Savina je predstava visoke pozorišne estetike. To je predstava
koja ne boluje od teatarske pretencioznosti. To nije predstva koja je
namenjena da zabavi publiku, već da joj kaže dosta jasno i precizno
da lepota nije „van“ života, već u njemu, u životu. Na kraju
„Providenca“ je predstava vredna gledanja, dostojna pažnje.
Коментари
Постави коментар