„Nana“, roman Emila Zole objavljen je (Zola je rad na njemu
započeo 1868), kao deveti roman serijala
„Rugon-Makar“. Zola je u planu predstavljenom izdavaču Lakroa (1869), ocrtao
glavne likove ovog dela, čiji su karakteri trebalo da postanu umetnička
ilustracija i fizioloških i društvenih zakona onog vremena. Zola je težeći
sveobuhvatnom prikazu društvenog života, odlučio da istakne teme i činjenice
koje su bile „zabranjene“ sa stanovišta zvanične umetnosti. To je, zapravo, ideja
romana „Nana“.
Ovo delo je priča o Parizu Drugog carstva i o prostitutki koja je postala simbol „ere ludila i srama“. Roman je završen 1878. i objavljen 1880. Genetski, „Nana“ je povezana sa drugim delom pisca „Zamka“ (1877). Postoji hipoteza da je Moneova slika „Nana“ (model - Anrijeta Ozer) u poreklu Zolinog romana.
Na kraju dela, Nana umire od malih boginja. Pisac u smrti devojke vidi dvostruki simbol: slučajno se izdignuvši iz siromaštva, postala je i nosilac zaraze, ali i sama biva zaražena. Žena koja je želela sve, i to sve što je imala želela je da uništi. Ubijena je kadaveričnim otrovom muve balegare sa zlatnim krilima, čija je ona bila personifikacija. Drugo carstvo propada sa njom: povici „Na Berlin!“, koji se čuju ispod prozora hotela u kome Nana umire, najavljuju propast tog carstva, o čemu je Zola pisao u romanu „Slom“.
Коментари
Постави коментар