Постови

Приказују се постови за 2012

KOCKA, IGRA SUDBINE

Слика
- Motivisano romanom „Kockar“ - Teško da se danas može naći neko ko je ljubitelj ruske prozne klasike a da ne zna da je Dostojevski svoj roman   „Kockar“ napisao za neverovatnih 26 dana. Isto tako poznato je da je Fjodor Mihajlovič kroz ovaj roman upoznao svoju buduću suprugu Anu Grigorijevnu Snitkinu, ženu koja će mu tokom celokupnog njegovog života biti siguran oslonac i verni pratilac.   Mnogi su skloni reći, među takve i ja spadam, da je roman „Kockar“ u osnovi autobiografski roman. Tako ga treba i posmatrati i čitati. U svom romanu „Kockar“, ili kako na ruskom glasi „Игрок“ , Dostojevski do savršenstva secira , poput najboljeg hirurga, kockarovo telo, i ne samo telo već i njegovu dušu. Šta se krije iza romana koji ima tako jednostavan naslov? Strast! Strast je inspirisala Dostojevskog da napiše ovaj roman. Strast prema kocki koja je vremenom prešla u pošast. Toj stratsti, toj pošasti Dostojevski je bio slepo odan sve do svoje sedme decenije života. Dug je to period pun p

NOVOGODIŠNJA ČESTITKA!

Слика
  “Nek vam se u Novoj godini sve želje ispune, svaki pokušaj uspe, a svaka nada donese nešto što ćete zapisati u srcu kao bajku! S neba pada jedna pahulja mala. Istina, mala je, ali je puna želja za Novu godinu. Neka barem jedna takva pahulja padne na vas!”

KMET SIMAN I NJEGOVA PRAVDA

Слика
- U ime zakona... - Koliko god već čitao dela Ive Andrića, pravi ljubitelj pisane reči teško da će da pogreši ako se iznova lati čitanja nekog od mnogih njegovih dela. Svako novo čitanje Andrićevih dela je zapravo jedno novo otkrovenje, jedan novi susret sa nečim tako poznatim ali, opet tako nepoznatim. Tako sam i ja u osvit ovogodišnje kalendarske zime ponovo uzeo da se kroz pisanu reč družim sa našim, vašim, mojim, tvojim Ivom Andrićem. Uzeo sam da čitam njegove pripovetke. U mnoštvu koloritnih priča za oko mi je zapala jedna koja me je eto naterala da muku sosptevnog razgovora sa samim sobom pretočim i belešku koja ama baš nikome neće ništa značiti, ali koja će opet povrh svega ostati kao trajan beleg mog postojanja na ovom svetu. To je Priča o kmetu Simanu. Priča počinje opisom pucnjave „kakvu dotad nije čulo bosansko uho“, a završava se najavom smrti koja samo što nije došla na „Kozijoj ćupriji“. Iako je veoma tanka nit koja povezuje pucnjavu i smrt, između njih u priči o

SEĆANJA

Postoje sećanja koja volimo i sećanja koja nas vole. Sećanja koja su nastala iz ljubavi i sećanja od kojih ljubav nastaje. Postoje sećanja zaljubljenih i zaljubljena sećanja. Sva ta sećanja u nama ponekada postaju istovetna. Tada se u njima na jedan veličanstven način neki naši događaji i doživljaji nastavljaju, traju uprkos protoku vremena.

BELE NOĆI – DOSTOJEVSKI

Слика
- Memoari sanjara - Podnaslov romana Dostojevskog „Bele noći“ glasi „Sentimentalni roman“. „Bele noći“ jesu zapravo to, sentimentalna priča. Danas, u vremenu u kojem živimo u kojem pojam „sentimentalnost“ ima pogrdnu konotaciju nije na odmet pokušati, kroz čitanje ovog romana, u sebi probuditi, ili otkriti mentalnu organizaciju iskrenog saosećanja. Možda će u nama probuđeno, ili pronađeno to osećanje pomoći da razumemo glavnog junaka  ovog romana, a samim tim da razumemo i mnoge druge „sanjare“ koji obitavaju tu oko nas koje ili ne primećujemo, ili ih ne želimo primetiti. Koje ako i primetimo doživljavamo kao nekog ko nije iz ovog vremena. Na kraju, možda smo i mi sanjari? Iz tog razloga možda nam čitanje ovog romana može pomoći da sami sebe razumemo? Radnja romana je smeštena u Sankt Peterburgu u vreme kad nad ovim gradom lebde bele noći. Ko je glavni junak romana „Bele noći“? To je dvadesetšestogodišnji mladić, siromašni državni činovnik sa malom platom, koji živi u malom n

MAJSTOR I MARGARITA – BAL KOD SATANE

Svet je tako uređen da sve savršeno funkcioniše. Bog postoji, đavo postoji. Šta se krije između njih? Krije se filozofska misao sa životnim značenjem – Borba između dobra i zla. Za ili protiv. Na šta se onda život svodi? Svodi se na naš izbor. Sve počinje od razgovora sa strancem. Zato, ako nismo spremni na takvu vrstu borbe nemojmo nikada razgovarati sa strancem.

MNOGO BUKE NI OKO ČEGA!

Слика
Šta je u teatarsko-estetskom smislu donela novopostavljena predstava „Zoran Đinđić“ u izvođenju Ateljea 212 u režiji Olivera Frljića? Odgovor je krajnje jednostavan: Ništa! Ako je tako onda se postavlja pitanje zašto je ova predstava izazvala toliko bure u javnosti?   U traganju za odogovorom na ovo pitanje ne treba ići previše daleko. Dovoljno je doći do jeftinog političkog populizma protkanog patologijom, dekorisanog sranjem i uriniranjem po sebi samom pa onda videti zašto je ovaj Frljićev autorski projekat podigao toliko medijske prašine. Lično, meni ne smeta ovakav tetarasko-politički kalambur kojeg je sa ovom predstavom načinio Atelje 212. Ne smta mi zato što je sve to tako daleko od mene. Ja znam i ko sam, i šta sam, i šta mi je sveto, i šta poštujem, i kakva su mi politička ubeđenja, i šta volim, i šta ne volim, i koja su moja razočarenja, i koje su moje obmane i zablude. Sasvim sam svestan puta kojeg sam izabrao. Nisam demagog, ali nisam ni infantilna osoba koja se da

PREMREŽEN MAŠTOM ZOJKIN STAN

Слика
Koliko god se puta vraćao ponovnom čitanju Bulgakovljevog dramskog dela „Zojkin stan“ ne mogu se otrgnuti ustisku koji me jednako prati pri svakom čitanju da u rukama držim tekst koji je u svojoj osnovi jedna velika tragikomedija. Jedna velika urnebesna tragedija. Žanrovski je ovaj tekst definitivno jasno određen i tu ne može biti nikakave dileme, bar po meni. Bulgakov je nad svakim od junaka ove priče stavio oreol tragedije koja je kod nekih trenutna, a kod drugih traje kao usud njihovog života. Srećnih ljudi u ovoj priči nema, a i kako će ih biti kad skoro svi likovi do svoje sreće dolaze preko tuđe nesreće. Zojkin stan je mikrokosom Zojke Denisovne Pelc, u kojem ona može slobodno da mašta, u kojem ona može biti to što hoće, to što želi. U tom stanu ona plete svoju mrežu od želja, htenja i sreće. Mrežu u koju će se drugi uloviti, koji opet u toj mreži pletu svoju mrežu kao zamku za druge i tako sve do sopstvene tragedije. U tom začaranom krugu traganja za sopstvenom srećom pr

„IDIOT“, PRIČA O PRELEPO POZITIVNOM ČOVEKU

Слика
Fjodor Mihajlovič Distojevski roman „Idiot“ napisao je u periodu svog života kada je bio daleko od Rusije, zemlje za koju je smatrao da mu predstavlja neiscrpnu inspiraciju za njegova dela. Osnovna ideja oko koje je pisac gradio priču u ovom rimanu jeste ta da se prikaže „prelepo pozitivan čovek“. Ne mogu se otrgnuti utisku da je inspiraciju za ovu ideju Fjodor Mihajlovič našao u rečenici: „Lepota će spasiti svet.“ Upravo polazeći od toga da je u središtu ideje želja da se prikaže „lepota“ (normalno ne fizička, već ona unutrašnja, duševna) koja je i za samog pisca bila nedokučiva tajna, sasvim je lako razumeti opravdan strah pisca, o čemu je i sam govorio, da li će u tom svom poduhvatu uspeti. Koliko god ovaj roman bio težak za čitanje, a jeste težak, on je u isto vreme i veoma interesantan. Glavni junak romana „Idiot“ je Knez Lav Nikolajevič Miškin, čovek kome je Dostojevski u svom romanu poverio misiju da bude „Knez Hristos“. Ovakva misija se završava tako da sudbina ovog

REVIZORU LEPO STOJE ESPADRILE

Слика
Iliti predstava "Revizor" na naš način. U smiraj jednog lepog lenjeg dana u jednom našem mestu, čije ime namerno neću reći, pronela se vest da će u to mesto, sutra negde oko podneva, doći novoustoličeni revizor novopotvrđene gubernije. Sama vest se poput dobro osmišljenog trača brzinom svetlosti pronela tim mestom. Nije bilo meštanina koji za tu vest nije saznao. Lokalne kafane, ta mesta u kojima se i raduje i tuguje, postale su tesne da prime sve goste. Svi su u kafane svraćali da čuju sopstvenim ušima da li je vest tačna. U njih su došli čak i oni koji kafanu smatraju najvećim porokom, k oji uzm aju gutljaj dobre kapljice samo na shranama ili parastosima za pokoj duše. N oć je već uveliko pala na, inače mirno mesto, ali život u njemu nije prestajao. Zaboravio se naporan i umoran dan. Kancelarije u kojima su smešteni činovnici svetlile su kao božićni lampijoni, a živost koja je iz njih dopirala bila je veća nego kad je običan radni dan. Odjenom su se u kancelarijam

POVOD I IDEJA - “ZLI DUSI”

Слика
Povod za roman „Zli dusi“ ( naslov na ruskom glasi „Бесы“ ) Dostojevski je pronašao u događajima vezanim za tzv. „ Nečaevski proces“. O čemu se zapravo radi? Novembra meseca 1869. godine u Moskvi se dogodio zločin, ubijen je student akademije Ivanov. Moskovske novine su prenele da je zločin počinila grupa od pet zaverenika na čelu sa Sergejom Nečaevim. Vrlo brzo policija je rasvetlila slučaj i uhapsila je zaverenike, ali Sergej Načaev je uspeo da pobegne u inostranstvo. Tokom ispitivanja uhapšenih policija je utvrdila da je razlog ubistva želja studenta Ivanova da raskine sa tajnim „revolucionarnim“ bratstvom u kojem je bio član zbog promenjenih njegovih pogleda na osnovne ideje koje je to bratstvo proklamovalo. S obzirom da su članovi tajnog bratstva dali zavet „na krvlju“, Načaev je to iskoristio takvu „revolucionarnu hipnozu“ i ubedio ostale članove bratstva da se izdajnik Ivanov ima ubiti. Dostojevski je pomno pratio sve ono što je bilo vezano za taj policijsko-sudski

ГОГОЉЕВО „БАДЊЕ ВЕЧЕ“

Слика
Имајући у виду моју изразиту наклоност ка списатељству Николаја Васиљевича Гогоља узео сам уочи овогодишње бадње вечери да прочитам његову причу „Бадње вече“. Нисам ту причу раније читао па сам се из тог разлога искрено радовао првом њеном  читању. Одмах ћу кренути од краја па ћу рећи да ми се ова по много чему необична прича допала. Допала ми се из једноставног разлога што су у њој на невероватан начин у пуном књижевном колориту преплићу реалност и фантазија. Радња је смештена у селу Дикањки у којем се упоредо са животом простих сељана, који је описан у персонажи украјинског фолклора, свакодневни живот преплиће са магијом. Читалац ове приче је сведок како се кроз историју оживљавају предања и веровања. Тако на пример постоји предање да у бадњој вечери „нечисте силе“ постају посебно активне и да могу урадити све што науме. Управо од тог предања Гогољ је градио фабулу своје приче „Бадње вече“. Најупечатљивији представник „нечисте силе“ по писцу је пакао који покушава да разним

ISTORIJA ROMANA „BELA GARDA“

Слика
Bulgakovljev roman „Bela garda“ prvi put je u Rusiji, mada ne u celini, štampan 1924. godine. Interesnatno je to da je ovaj roman prvi put u celini bio objavljen u Francuskoj 1924. godine. Mnogi će se složiti s tim da je roman „Bela garda“ zapravo autobigrafski roman zanovan na ličnim doživljajima samog pisca u Kijevu krajem 1918 i početkom 1919. godine. Porodica Turbin je sa velikim stepenom podudarnosti porodica Bulgakov i to po ženskoj liniji. Bulgakov je roman „Bela garda“ počeo da piše 1922. godine nakon smrti njegove majke. Nažalost originalan rukpisa romana nije sačuvan. Da li je ovaj roman bio zamišljen kao trilogije teško je reći, mada postoje indicije da je Bulgakov tako nešto bio zamislio. Postoje beleške pisca iz kojih se može naslutiti da je trilogija trebala da nosi naslov „Beli krst“. No, tako nešto se ipak nije dogodilo. Junaci romana „Bela garda“ su zapravo drugovi i poznanici Bulgakova. Tako npr. kroz lik poručnika Viktor Viktorovič Mišlaevskog pisac je opisao s

PONIŽENI I UVREĐENI

Слика
Ponovo sam pročitao roman Dostojevskog “ Poniženi i uvređeni“. Posle svega ne mogu tačno reći zašto toliko volim ovog ruskog, zapravo svetskog klasika. Možda zbog jezika kojim piše, možda zbog filozofskih misli, možda zbog oba ta elementa. Međutim, jedno je sigurno volim ga zbog pravog života u njegovim delima. Volim ga zbog istine koja izvire iz skoro svake njegove rečenice. Istine koja i ubija i vaskrsava, istine koja je i suze i smeh, istine koja je jedinstvena i čista poput netaknute kapi jutarnje rose. Volim Dostojevskog zato što u njegovim delima nema laži i licemerja.  Za sve ovo što napisah možda je najbolji primer upravo roman „Poniženi i uvređeni“. Sve ono što je Dostojevski u ovom romanu opisao možete prihvatiti kao svoje. Kao svoje poniženje, kao svoju uvredu, kao svoju nepodnošljivu bol, kao svoju veliku tugu, kao svoje traganje za srećom i radošću. Ono što je najinteresantnije je to da čitalac jednako diše i živi sa glavnim junacima ovog romana zaboravljajući n

MAĐARSKA RAPSODIJA

Слика
Zima 2005. Decembar. Budimpešta. Obreo sam se u ovom gradu na gostovanju sa, ne velikom, ekipom iz pozorišta. Igram ovde predstavu u pozorištu Talentum. U Budimpeštu smo došli niti kasno, niti rano. Nekako taman. Nakon što smo se smestili u sobe i ručka kojeg je domaćin organizovao za nas, imali smo dosta vremena za odmor. Ekipa nije bila baš raspložena za šetnju, odmor su bukvalno shvatili, pa sam odlučio da se sam prošetam ovim gradom. Nisam im toliko zamerio zašto neće da mi prave društvo u šetnji jer oni su ovde već nekoliko puta bili za razliku od mene. S druge strane i nebo nad Budimpeštom je bilo preteće. Normalno, mađarski jezik ne znam ali me to nije nimalo sputavalo niti obeshrabrivalo da se osmelim i da sam krenem ulicama ovog grada. Prvi put sam ovde i duh avanturizma je preovladao. S obzirom na moj odnos spram mađarskog jezika odlučio sam da se tokom šetnje oslanjam na faktografsko pamćenje koje me je još uvek dobro služilo. Sve je nekako ličilo na onu dečju priču o I