Kada govorimo o savremenom pozorištu, moraju nam biti jasne dve stvari: prvo, sintagma savremeno pozorište znači pozorište u kojem predstave nastaju u našem vremenu, bez obzira na njihovu pripadnost ovoj ili onoj grupi, školi, pokretu; to mogu biti tradicionalne ili avangardne predstave, formalno ograničene ili eksperimentalno slobodne. Ako, pak, navedenu sintagmu suzimo onda savremeno pozorište je samo ono pozorište u kojem nastaju stvarno savremene predstave: koje, dakle, žive s vremenom, u vremenu koje reaguje na promene, a i same ih izaziva. Ipak, ako stvari posmatramo kroz prizmu razlikovanja, one nisu jednostavne, a još manje lake. Problem se pojavljuje već zbog činjenice da danas otkazuju sva pozudana sredstva za identifikaciju pojedinih tipova predstava. Tako se, na primer, deo modernih, avangardnih predstava podjednako angažovano prihvataju eksperimente, ali i dijalog sa tradicijom. Jednom rečju, nije jednostavno objasniti pojam savremenosti pogotovu ne onako kako nam se čini na prvi pogled.
Ako, dakle, postavimo pitanje o savremenom pozorištu, dvoumeći se pri tome oko prvog člana sintagme mora nam bit još nešto jasno. Pozorišne predstave žive izvan definicija i opredeljenja. To, naravno, znači da je predstava koja je danas (još) savremena, sutra (možda) je već nesavremena. Poznati su slučajevi obrnutog redosleda. Savremeno je zaista u tesnoj vezi s određenim, odabranim trenutkom, s određenom konstelacijom grupne svesti, s određenim rešavanjem (određenih) problema, bilo imanentne teatarskih, estetskih, bilo takvih koji su povezani s drugim društevnim tokovima i protivurečnostima. Pozorište i jeste i nije povezano s određenim istorisjko-ekonomskim i socijalno-psihološkim promenljivima. Ako bi samo bilo, svakako da ne bi trebalo pisati kritike i komentare koji su direktna interpretacija onoga što je iskazano u samoj predstavi, već bi se analiza predstave bazirala na analizi pojmovnih aparata sociologije, istorije, psihologije, ekonomije...Ako samo ne bi bilo, otpao bi svaki pojam savremenosti i pozorište (predstave) posmatrali bismo kao vanvremensku kategoriju, odnosno pojavu: apriori predstave bi bile, bez obzira na pojedine dramske pisce ili reditelje, nepromenljivo, večno, ali i toliko zatvoreno da ga stvarno ne bi moglo razotkriti nikakvo tumačenje.
Šta je danas osnovna perspektiva pozorišta? Verovatno je to njegova usmerenost ka budućnosti? Pozorište u načelu, čak i onda kada upotrebljava perfekt, govori o futuru i kroz futur. Pravo je savremenog pozorišta da govori o futuru, ali i njegova jedina mogućnost. Ono što je već otkriveno, poznato, provereno, iskazano, domišljeno ne može biti predmet savremenog pozorišta, jer svet u kojem živimo, pored svega, nam se ne pokazuje kao nešto otkriveno, poznato, provereno, iskazano i domišljeno. Ako bi bilo tako, ne bismo bili njegovi više ili manje prestrašeni stanovnici. Ako ne bi bilo tako, ne bi bilo potrebno ni vidovito neznanje pozorišta, a još manje njegovo iskazivanje neizrecivog i neizgovorljivog.
Коментари
Постави коментар