BELE NOĆI – DOSTOJEVSKI

- Memoari sanjara -

Podnaslov romana Dostojevskog „Bele noći“ glasi „Sentimentalni roman“. „Bele noći“ jesu zapravo to, sentimentalna priča. Danas, u vremenu u kojem živimo u kojem pojam „sentimentalnost“ ima pogrdnu konotaciju nije na odmet pokušati, kroz čitanje ovog romana, u sebi probuditi, ili otkriti mentalnu organizaciju iskrenog saosećanja. Možda će u nama probuđeno, ili pronađeno to osećanje pomoći da razumemo glavnog junaka  ovog romana, a samim tim da razumemo i mnoge druge „sanjare“ koji obitavaju tu oko nas koje ili ne primećujemo, ili ih ne želimo primetiti. Koje ako i primetimo doživljavamo kao nekog ko nije iz ovog vremena. Na kraju, možda smo i mi sanjari? Iz tog razloga možda nam čitanje ovog romana može pomoći da sami sebe razumemo?
Radnja romana je smeštena u Sankt Peterburgu u vreme kad nad ovim gradom lebde bele noći. Ko je glavni junak romana „Bele noći“? To je dvadesetšestogodišnji mladić, siromašni državni činovnik sa malom platom, koji živi u malom neuglednom stanu, kojeg teško da neko takvog želi za prijatelja. On prijatelja nema, nema ni drugova i deluje veoma usamljeno i u životu, ali i na poslu. S mladićem niko ne želi da razgovara. Njegov život je teskoban, sumoran i monoton. Osećaj siromaštva i beznajčajnosti glavnog junaka romana pretvara u stidljivog i neodlučnog momka. Šta onda ostaje takvom čoveku? Maštanje! Mladić u svojoj mašti stvara svet u kojem je on heroj, istorijska ličnost, pesnik, ljubavnik...Bežanje u taj izmaštan svet je za mladića lepši nego njegova svakodnevica. U dugim šetnjama pored Jekaterinburškog kanala mladić sanja svoj nikada dosanjani san. Pored tog kanala on je svoj na svome. Ali, upravo tu pored njegovog ubežišta njegov „umišljeni heroj“ će se igrom slučaja pretvoriti u realističnog, pravog heroja. U jednoj od šetnji tokom neponovljivih belih noći glavni junak će spasiti devojku Nastjenku od pijanog prilaznika. E to spasavanje devojke mladića će uvesti u realan život. Uvešće ga u  ljubavnu priču koja je toliko slična sa svim drugim ljubavnim pričama, dovešće ga do neverovatnih otkrovenja, iznjedriće njegove ispovesti. Umesto nemuštog razgovora samog sa sobom omeđenog izmišljenim svetom, mladić će razgovarati sa osobom koja je tu pored njega, koja je tako slična njegovom duhovom sklopu. Dolazi do onoga o čemu Dostojevski u svim svojim delima potencira. Dolazi do punog izražaja moralna čistota, nesebičnost, poštenje, dobrota i jake emocije.

Da Dostojevski u romanu „Bele noći“ ne gubi vezu sa realnošću svedoči i rasplet. Ljubav između mladića i devojke se ne ostvaruje. Tok ljubavne strasti ide protiv želje mladića. U čemu je onda poenta! Poenta je u otkrovenju kojeg je mladić osetio „u minuti blaženstva“ ali ne u njegovom izmaštanom sveti, već u onom realnom od kojeg se toliko sklanjao. Poenta je u tome da taj realan svet koliko god bio teskoban i mutan treba obasjati iskrenom svetlošću prave ljubavi. Onda će se i taj svet oko nas, koji nekada ume da bude mračan popt najveće tmine, pretovriti u prelepe bele preterburske noći. Lep je to osećaj do kojeg dolazimo našom sentimentalošću. Zbog toga kakvo god vreme bilo sentimentalnog osećaja se ne smemo stideti a još manje ga potiskivati.

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

ГОГОЉЕВ „ШИЊЕЛ“ – ПРИЧА О УНИШТАВАЊУ „МАЛОГ ЧОВЕКА“

KRATKO RAZMIŠLJANJE O ROMANU „MAJSTOR I MARGARITA“

POVOD I IDEJA - “ZLI DUSI”