Nikada čovek o utiscima sa jednog pozorišnog festivala ne može da govori mirno. Čak i ne može da ne govori. Svestan sam da će o festivalu koji je tokom prošle nedelje održan u Senti ljudi od struke i pera izneti jasniju, kompetentniju i društvu važniju sliku, nego što ću to uraditi ja. Osećam potrebu da iznesem svoje utiske svestan da ovo što sam napisao neće biti od koristi drugima. Eto, još jednom se potvrđuje da je potreba jača od razuma. Krenimo redom. Predstava „Hladan suton“ u režiji Kinge Mezei spada u red poetskog pozorišta, koje se inače ne viđa često na našim scenama. No, za razumevanje poetike predstave nužno je poznavanje i pesničkog stvaralaštva Janoša Siverija, čiji su stihovi služili rediteljki kao podloga za predstavu. Isto tako potrebno je, ako ne u celini, ono bar jednim delom, poznavati i likovno stvaralaštvo Jožefa Beneša, čija je likovna poetika takođe bila jedan od kamena međaša ove predstave. Baš onako kako je Siveri bio tvorac poetske inovacije kod vojvođanskih ...
"Počinjem ovu svoju priču, nizašta, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov." Meša Selimović, "Derviš i smrt"