Skulptorska grupa „Végvari vitézek“ čuva sećanje na branioce Egera u čuvenoj opsadi tog grada iz 1552. godine. Grupa je sastavljena od nezavisnih elemenata u bronzi koji nisu međusobno povezani, ali kada se stave u odnos predstavljaju kompoziciju. Ovde govorimo o duhovnoj povezanosti, a ne o povezanosti materijalom. Elementi su tako urađena da su nešto veći nego u prirodi , a sama kompozicija nam dočarava borbu između hrabrih branioca grada i turskih osvajača. Skultursku grupu je izradio Kisfaludi Stróbl Zsigmond na osnovu jedne manje skulpture. Pažljivim posmatranjem kompletne kompozicije sasvim jasno možemo osetiti da je puna života i energičnosti. Sve figure grupe se nalaze u izrazitoj dinamici. Ako pogledamo mađarskog branioca na osnovu položaja tela stiče se utisak da samo što ne iskoči iz sedla, kao da hoće brže, nego što konj ide, da stigne do neprijatelja. Mač mu je okrenut ka napred, ka neprijatelju. Ova figura kao da nam poručuje da ne postoji nazad, postoji samo napred. S druge strane ako pogledamo turskog zapovednika položaj njegovog tela, koje je u nekoj vrsti ukočenosti, kao da tim držanjem oseti svu nadolazeću snagu koja mu se približava. Glava turskog zapovednika je blago gurnuta unazad kao neka začudnost, kao da ne može da veruje u prikazanu snagu neprijatelja. Turski zapovednik, pored toga što je napadač, drži mač u odbranbenom položaju. Treći elemenat grupe je za mene najtragičniji. U pitanju je turski vojnik koji je smrtno pogođen. Položaj tela vojnika, gde očekujemo da samo što ne ispadne iz sedla, kao i njegovog konja jasno nam stavljaju do znanja da u ratu nema nade za spasenje. U tom elementu se može čitati sva tragičnost ratovanja. Jednom rečju, radi se o svestranoj skultorskoj kompoziciji. Čak i turban koji je pao sa glave smrtno pogođenog turskog vojnika ne deluje kao umetnut, kao da je tu stavljen, već svojim izgedom, svojom dinamikom oboda deluje kao sastavni, jedinstveni deo kompletne kompozicije. Oni koji se bave istorijom umetnosti smatraju da navedena skultorska grupa ima sve elemente epike, i da je jedna od najlepših dela u mađarskoj umetnosti.
Основна идеја приповетке „Шињел“ је прича о „малом човеку“, који је осакаћен и опљачкан од стране државе. У једном, усудио би се рећи, сјајном прозном колориту, сатканом од игре речи, Гогољ је скоро до савршенства на светло дана изнео своју запитаност, своју забринутост о страдању „малог човека“ у суровом свету. Прича о Акакију Акакијевичу Башмачкину, главном јунаку, је прича о човеку, о његовом животу и смтри која наступа под налетом друштвених околности. Бирократски државни апарат доводи човека у стање тупости, до тога да човек губи смисао сопственог постојања. Живот човека у бирократском апарату се своди на досадне и смешне државне папире. Своди се на живот без живота. Због тога не изненађује једна врста „просветљења“ којем приступа Акакиј Акакијевич приликом сазнања да је потребно да сашије нови шињел. Тај нови шињел постаје нешто због чега човек почиње да живи, постаје нешто чему се човек, после обиља безнађа, почиње надати, постаје нека ствар којој се човек, услед све муке ...
Коментари
Постави коментар