Večeras sam, sasvim sam, prepušten mislima koje su plovile poput oblaka po vetrovitom nebu, slušao Betovenovu uvertiru Egmont opus 84, koju je veliki kompozitor napisao 1810. za istoimenu Geteovu tragediju iz 1787. godine. Ništa u tom mom uživanju ne bi bilo čudno i vredno pomena da ispred sebe, ispod zatvorenih očiju, nisu lebdele figure ta dva genija, muzičkog i književnog.
Dok sam slušao kompoziciju misli su mi otplovile u banju Teplice u Češku, a uobrazilja me poput miomirnog vihora vratila u davnu 1812. kada su se ova dva velikana prvi, neki su zabeležili, i poslednji put sreli. Susret dva titana, raličitog karaktera i ćudi. O čemu su tokom višečasovne šetnje razgovarali ostaće tajna. Tek je ostalo zabeleženo da su utisci koje su sa tog druženja poneli bili različiti. U jednom od svojih pisama Betoven primećuje da autor "Jadi mladog Vertera" ceni dvorsku atmosferu više nego što priliči pesniku. S druge strane Gete je nakon susreta sa Betovenom prijateljima rekao da je slavni kompozitor „neobuzdana ličnost“, i dodao „On nije u potpunosti u krivu što misli da je svet odvratan ali, naravno, takav stav ne čini svet boljim mestom“. Ostala je, u vezi tog susreta, zabeležena jedna priča koja se nadaleko proširila. Navodno, jednog dana, vraćajući se iz šetnje, Betoven i Gete sreli su austrijsku carsku porodicu. Gete se s poštovanjem naklonio pred visokim ličnostima. Carica je pozdravila Betovena, nadvojvoda Rudolf mu je skinuo kapu, a on je, s prezirom prekrštenih ruku, prošao pored, jedva klimajući glavom. A kasnije je čak i grdio Getea zbog njegove podličnosti. Ova priča jasno prenosi karakter i ličnost dva velikana. Međutim, poznato je da nadvojvoda Rudolf tada nije bio u Teplicama, a Gete nigde ne pominje ovaj incident. Što se tiče Betovenovog pravog stava prema Geteu, on ga sam izražava u sledećim redovima: „Ostalo je divljenje, ljubav i poštovanje koje sam u mladosti imao prema jednom jedinom i besmrtnom Geteu."
.jpeg)
Коментари
Постави коментар