Пређи на главни садржај

BETOVEN I GETE

Večeras sam, sasvim sam, prepušten mislima koje su plovile poput oblaka po vetrovitom nebu,  slušao Betovenovu uvertiru Egmont opus 84, koju je veliki kompozitor napisao 1810. za istoimenu Geteovu tragediju iz 1787. godine. Ništa u tom mom uživanju ne bi bilo čudno i vredno pomena da ispred sebe, ispod zatvorenih očiju, nisu lebdele figure ta dva genija, muzičkog i književnog. 


Dok sam slušao kompoziciju misli su mi otplovile u banju Teplice u Češku, a uobrazilja me poput miomirnog vihora vratila u davnu 1812. kada su se ova dva velikana prvi, neki su zabeležili, i poslednji put sreli. Susret dva titana, raličitog karaktera i ćudi. O čemu su tokom višečasovne šetnje razgovarali ostaće tajna. Tek je ostalo zabeleženo da su utisci koje su sa tog druženja poneli bili različiti. U jednom od svojih pisama Betoven primećuje da autor "Jadi mladog Vertera" ceni dvorsku atmosferu više nego što priliči pesniku. S druge strane Gete je nakon susreta sa Betovenom prijateljima rekao da je slavni kompozitor „neobuzdana ličnost“, i dodao „On nije u potpunosti u krivu što misli da je svet odvratan ali, naravno, takav stav ne čini svet boljim mestom“. Ostala je, u vezi tog susreta, zabeležena jedna priča koja se nadaleko proširila. Navodno, jednog dana, vraćajući se iz šetnje, Betoven i Gete sreli su austrijsku carsku porodicu. Gete se s poštovanjem naklonio pred visokim ličnostima. Carica je pozdravila Betovena, nadvojvoda Rudolf mu je skinuo kapu, a on je, s prezirom prekrštenih ruku, prošao pored, jedva klimajući glavom. A kasnije je čak i grdio Getea zbog njegove podličnosti. Ova priča jasno prenosi karakter i ličnost dva velikana. Međutim, poznato je da nadvojvoda Rudolf tada nije bio u Teplicama, a Gete nigde ne pominje ovaj incident. Što se tiče Betovenovog pravog stava prema Geteu, on ga sam izražava u sledećim redovima: „Ostalo je divljenje, ljubav i poštovanje koje sam u mladosti imao prema jednom jedinom i besmrtnom Geteu."

Коментари

Популарни постови са овог блога

ГОГОЉЕВ „ШИЊЕЛ“ – ПРИЧА О УНИШТАВАЊУ „МАЛОГ ЧОВЕКА“

Основна идеја приповетке „Шињел“ је прича о „малом човеку“, који је осакаћен и опљачкан од стране државе. У једном, усудио би се рећи, сјајном прозном колориту, сатканом од игре речи, Гогољ је скоро до савршенства на светло дана изнео своју запитаност, своју забринутост о страдању „малог човека“ у суровом свету. Прича о Акакију Акакијевичу Башмачкину, главном јунаку, је прича о човеку, о његовом животу и смтри која наступа под налетом друштвених околности. Бирократски државни апарат доводи човека у стање тупости, до тога да човек губи смисао сопственог постојања. Живот човека у бирократском апарату се своди на досадне и смешне државне папире. Своди се на живот без живота. Због тога не изненађује једна врста „просветљења“ којем приступа Акакиј Акакијевич приликом сазнања да је потребно да сашије нови шињел. Тај нови шињел постаје нешто због чега човек почиње да живи, постаје нешто чему се човек, после обиља безнађа, почиње надати, постаје нека ствар којој се човек, услед све муке ...

BELE NOĆI – DOSTOJEVSKI

- Memoari sanjara - Podnaslov romana Dostojevskog „Bele noći“ glasi „Sentimentalni roman“. „Bele noći“ jesu zapravo to, sentimentalna priča. Danas, u vremenu u kojem živimo u kojem pojam „sentimentalnost“ ima pogrdnu konotaciju nije na odmet pokušati, kroz čitanje ovog romana, u sebi probuditi, ili otkriti mentalnu organizaciju iskrenog saosećanja. Možda će u nama probuđeno, ili pronađeno to osećanje pomoći da razumemo glavnog junaka  ovog romana, a samim tim da razumemo i mnoge druge „sanjare“ koji obitavaju tu oko nas koje ili ne primećujemo, ili ih ne želimo primetiti. Koje ako i primetimo doživljavamo kao nekog ko nije iz ovog vremena. Na kraju, možda smo i mi sanjari? Iz tog razloga možda nam čitanje ovog romana može pomoći da sami sebe razumemo? Radnja romana je smeštena u Sankt Peterburgu u vreme kad nad ovim gradom lebde bele noći. Ko je glavni junak romana „Bele noći“? To je dvadesetšestogodišnji mladić, siromašni državni činovnik sa malom platom, koji živi u mal...

KRATKO RAZMIŠLJANJE O ROMANU „MAJSTOR I MARGARITA“

Roman "Majstor i Margarita" centralno je delo u književnom opusu M.A. Bulgakov a . Roman i ma zanimljivu umetničku strukturu: radnja romana se odvija u tri različite ravni. Prva ravan je realistični svet života Moskve tridesetih godina, druga ravan je svet koji čitaoca vodi u daleka vremena i događaje opisane u Bibliji, i na kraju, treća ravan je fantastični svet Volanda i njegovih veština. Karakteristika razvoja zavere u romanu je kršenje uzročno-posledičnih odnosa (iznenadnost, apsurdnost, nedoslednost) likova u romanu. Roman počinje u Moskvi, na Patrijaršijskom ribnjaku, gde se sastaju predsednik upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih književnih udruženja MASSOLIT Mihail Aleksandrovič Berlioz i mladi pesnik Ivan Bezdomni. Suptilna Bulgakova ironija prožima svako poglavlje romana. Već u prvim redovima romana postoji parodija na kratice koje su bile u modi u tim godinama i ponekad nespretne skraćenice, a koje naglašavaju pripadnost klasi nepovoljnih književ...