Пређи на главни садржај

MRTVI DOM

Put me je naneo u Toboljsk, stari carski grad u Sibiru. Ovde se nađoh ne svojom voljom ali, ne ni protv nje. Prihvatio sam ponuđeno iz čiste radoznalosti i umetničkog avanturizma. Da nema tog avanturizma život bi bio monoton i dosadan. Čuo sam da u ovom gradu postoji tvrđava koja je nekada davno bila carski kazamat ( Rusi kažu ТЮРЬМА ) i da ona, na onoga koji je poseti, deluje u isto vreme i impresivno i zlosutno. Hteo sam da je vidim. Prilika se ukazala zašto je propustiti. Siguran sam da normalnom čoveku tako nešto nebi nikada palo na pamet, ali s obzirom da sam ja u pitanju sve je moguće. Zapravo hteo sam da sprovedem jedan eksperiment. Lucidno s moje strane, nema šta. 
Skoro sam završio čitanje romana „Zapisi iz mrtvog doma“ i biće da su me razmišljanja o tom romanu odvela na put koji malo ko može da razume. Može li ambijent pomoći da se bolje razumeju Aleksandr Petrovič Gorjančikov, Akim Akimič, Gazin, Sirotkin, Dutov, Orlov, Nurra, Alej, Isaj Fomič.... Svi oni koji se se našli u kazamatu? Može li čovek pomoću svoje uobrazilje postati deo te družine? Ruku na srce šašava zamisao ali za ljude nemirnog duha vrlo interesantna i intrigantna. Zbog toga sam zamolio ljubazne domaćine da me odvedu u tu tvrđavu. Blago je reći da su bili iznenađeni mojim zahtevom, na njih je moj zahtev delovao potpuno “iščašeno”. Nisam ni tražio da me razumeju već samo da mi udovolje želji. I udovolji li su. Našao sam se tamo gde sam želeo. Tražio sam da ostanem sam. Strah je počeo polagano da me obuzima, i moja uobrazilja je poprimila jasne obrise osećaja „Da, to je to“…Bože šta se iza ovih zidina može videti? Ništa! Čak ni ptice, onim delićem neba koje se otvara iznad tebe, ne proleću. I njih je strah tuda da lete. „I taj krajičak neba visoko nad zemljom, iza i ispred, dan i noć, razilaze se stražarnice, i pomislih kako će proći čitave godine, a ti ćeš sigurno isto tako proći i gledati u taj krajičak neba, ali ne onog neba nad tamnicom, već nekog drugog, dalekog, slobodnog neba.“ Knjiga koju sam sasvim slučajno dobio od jednog, isto tako nesrećnika kao ja, na putovanju za tjurmu bila je jedina moja veza sa spoljnim svetom i ja sam je grčevito stezao na svoja njedra plašeći sa da mi i taj deo mene ne uzmu. Pomislih - treba vremena da se čovek privikne na život u novoj okolini. Da treba vremena da bi se čovek saživeo, ali kako prihvatiti uvredljive pojave novog života? „ Pomiriti se sa takvim životom bilo je nemoguće, a prihvatiti ga za savršenu činjenicu odavno je bilo vreme. Sve nedorečeno koje je ostalo još u meni, potopio sam unutar sebe što sam mogao dublje. Nisam više tumarao tamnicom kao izgubljen i nisam pokazivao svoju tugu. Divlje radoznali pogledi zatvorenika se nisu više tako često zaustavljali na meni i nisu me sledili sa tako izraženom naglošću. Ja sam se takođe, očigledno, primicao njima i to me je radovalo.“…Glasovi...A onda, taj osećaj radovanja, koji je u meni probudio ogroman strah a koji me je odjednom obuzeo izazivajući u meni duboki nemir, jer u ogledalu vidite nekog drugog vama strnog, predstavljao je ujedno i kraj moje spremnosti da budem neko drugi, neko ko nije ja. Ono što je ostalo kao trajno u meni je utisak: težak, jednolik, smarajući.

Dugo posle toga razmišljao sam o onome što mi se desilo u Toboljskoj tjurmi. Prikupivši ponovo hrabrost da se suočim sa onim što se dogodilo, nađoh i opravdanje za nagli prekid svoje uobrazilje…Ne treba govoriti o pojedinostima, neka one ostanu deo nedovršene priče. Priče koja se zove....

Коментари

Популарни постови са овог блога

ГОГОЉЕВ „ШИЊЕЛ“ – ПРИЧА О УНИШТАВАЊУ „МАЛОГ ЧОВЕКА“

Основна идеја приповетке „Шињел“ је прича о „малом човеку“, који је осакаћен и опљачкан од стране државе. У једном, усудио би се рећи, сјајном прозном колориту, сатканом од игре речи, Гогољ је скоро до савршенства на светло дана изнео своју запитаност, своју забринутост о страдању „малог човека“ у суровом свету. Прича о Акакију Акакијевичу Башмачкину, главном јунаку, је прича о човеку, о његовом животу и смтри која наступа под налетом друштвених околности. Бирократски државни апарат доводи човека у стање тупости, до тога да човек губи смисао сопственог постојања. Живот човека у бирократском апарату се своди на досадне и смешне државне папире. Своди се на живот без живота. Због тога не изненађује једна врста „просветљења“ којем приступа Акакиј Акакијевич приликом сазнања да је потребно да сашије нови шињел. Тај нови шињел постаје нешто због чега човек почиње да живи, постаје нешто чему се човек, после обиља безнађа, почиње надати, постаје нека ствар којој се човек, услед све муке ...

BELE NOĆI – DOSTOJEVSKI

- Memoari sanjara - Podnaslov romana Dostojevskog „Bele noći“ glasi „Sentimentalni roman“. „Bele noći“ jesu zapravo to, sentimentalna priča. Danas, u vremenu u kojem živimo u kojem pojam „sentimentalnost“ ima pogrdnu konotaciju nije na odmet pokušati, kroz čitanje ovog romana, u sebi probuditi, ili otkriti mentalnu organizaciju iskrenog saosećanja. Možda će u nama probuđeno, ili pronađeno to osećanje pomoći da razumemo glavnog junaka  ovog romana, a samim tim da razumemo i mnoge druge „sanjare“ koji obitavaju tu oko nas koje ili ne primećujemo, ili ih ne želimo primetiti. Koje ako i primetimo doživljavamo kao nekog ko nije iz ovog vremena. Na kraju, možda smo i mi sanjari? Iz tog razloga možda nam čitanje ovog romana može pomoći da sami sebe razumemo? Radnja romana je smeštena u Sankt Peterburgu u vreme kad nad ovim gradom lebde bele noći. Ko je glavni junak romana „Bele noći“? To je dvadesetšestogodišnji mladić, siromašni državni činovnik sa malom platom, koji živi u mal...

KRATKO RAZMIŠLJANJE O ROMANU „MAJSTOR I MARGARITA“

Roman "Majstor i Margarita" centralno je delo u književnom opusu M.A. Bulgakov a . Roman i ma zanimljivu umetničku strukturu: radnja romana se odvija u tri različite ravni. Prva ravan je realistični svet života Moskve tridesetih godina, druga ravan je svet koji čitaoca vodi u daleka vremena i događaje opisane u Bibliji, i na kraju, treća ravan je fantastični svet Volanda i njegovih veština. Karakteristika razvoja zavere u romanu je kršenje uzročno-posledičnih odnosa (iznenadnost, apsurdnost, nedoslednost) likova u romanu. Roman počinje u Moskvi, na Patrijaršijskom ribnjaku, gde se sastaju predsednik upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih književnih udruženja MASSOLIT Mihail Aleksandrovič Berlioz i mladi pesnik Ivan Bezdomni. Suptilna Bulgakova ironija prožima svako poglavlje romana. Već u prvim redovima romana postoji parodija na kratice koje su bile u modi u tim godinama i ponekad nespretne skraćenice, a koje naglašavaju pripadnost klasi nepovoljnih književ...