Пређи на главни садржај

NESREĆNA LJUBAV MLADOG SLIKARA

Danima pokušavam da pronađem jedan zapis koji sam sačinio boraveći u Rusiji, prilikom moje posete gradu Jaroslavlju. Prevrnuo sam sve moje beleške, prevrnuo svaki kutak za koji sam mislio da može biti mesto gde zapis može biti pohranjen i, ne nađoh ga. Nikako ne volim kad mi se zapisi zagube. Nikako! U takvim slučajevima mi se javlja osećaj da je jedan deo moje prošlosti izgubljen, nestao. Sećam se da sam ono što sam tada čuo zabeležio na karo papiru, u jednoj gostinici, sedeći u društvu sa nekolicinom mojih, tadašnjih, domaćina koji su mi celu priču i ispričali. Pošto originalnog zapisa nema ovu ću belešku sačiniti onako po sećanju, ili bolje rečeno sačiniti na osnovu onoga što je ostalo od sećanja...
Priča je bila vrlo interesantna, onako prava ruska – melodramatična primerena slovenskoj melanholiji, o jednom mladom umetniku, slikaru koji je zarad ljubavi sve izgubio i na kraju ostao bez igde ičega. Rasprodao je sve što je imao. Prodao je svoju malu kuću u kojoj je živeo, prodao je svoje slike i krenuo u Moskvu za devojkom, koju je voleo. koja se tamo sa roditeljima odselila. Otišao je put ljubavi i nikada se više nije vratio. Govorili su mi da je to bila velika, ali tiha ljubav. Mladić je bio tih i miran, naočit i veoma talentovan slikar ali dosta siromašan. Imao je samo majku, otac mu je umro dok je bio još mali. Imao je i starijeg brata, koji je bio njegova sušta suprotnost. Brat mu je krajem devedesetih godina otišao iz Jaroslavlja u Amerku, otišao u pečalbu – trbuhom za kruhom. Posle toga ga nikada niko više nije video. S druge strane devojku su pratile tri strašne stvari. Prva je bila njena lepota, druga strašna stvar je bila ta da je bila jedinica i treća da su joj roditelji bili novokomponovani bogataši. Sećam se da su mi moji domaćini govorili da su se njih dvoje ipak voleli, ali da je njihova ljubav bila zabranjena. Uspevali su povremeno krišom da se vide, onako da niko ne zna. Ali džaba, sve je bilo prekinuto - ispostaviće se na kraju da je ta ljubav, jednom prekinuta, bila prekinuta za sva vremena. Devojka se sa roditeljima odselila. Ubrzo posle devojkinog odlaska mladićeva majka je umrla. Ostao je sam. Rešio je da proda kuću i sve svoje slike i da se uputi ka Moskvi da pokuša da otpočne novi život, ali u isto vreme i da bude što bliže devojci koju je voleo. Od toga ništa nije bilo. Planovi o sreći se nisu obistinili. Nedugo po odlasku iz Jaroslavlja našli su ga u Moskvi mrtvog ispod „Velikog kamenog mosta“ koji premošćuje reku Moskvu. Bio je decembar mesec. Kažu da je umro od zime. Našli su ga sklupčanog kao da spava. U rukama je grčevito držao ogroman buket crvenih ruža među čijim laticama je stajala cedulja sa posvetom, bez adrese. Na posveti su bili ispisani stihovi jedne pesme od Jesenjina. Bila je ispisana cela pesma, ali se ja, sada, ne mogu setiti nje cele. Ono što se sećam, što mi je ostalo urezano u pamćenje, jeste da su stihovi na posveti počinjali ovako:

„Я помню, любимая, помню
Сиянье твоих волос.
Не радостно и не легко мне
Покинуть тебя привелось...“

Momak je sahranjen na jednom groblju u Moskvi. Sahranjen je onako kako se sahranjuju beskućnici i siromasi. Buket crvenih ruža sa posvetom nikada nije došao u ruke onoj kojoj je bio namenjen. Devojka zbog koje je nesrećni mladić tako skončao svoj život...o njoj mi moji domaćini nisu znali ništa reći. Posle svega ostala je ova priča o nesrećnoj ljubavi. Parafrazirajući početne reči iz romana Ana Karenjina mogu napisati; Sve srećne ljubavi su jednako srećne, svaka nesrećan ljubav nesrećna je na svoj način.

Коментари

Популарни постови са овог блога

ГОГОЉЕВ „ШИЊЕЛ“ – ПРИЧА О УНИШТАВАЊУ „МАЛОГ ЧОВЕКА“

Основна идеја приповетке „Шињел“ је прича о „малом човеку“, који је осакаћен и опљачкан од стране државе. У једном, усудио би се рећи, сјајном прозном колориту, сатканом од игре речи, Гогољ је скоро до савршенства на светло дана изнео своју запитаност, своју забринутост о страдању „малог човека“ у суровом свету. Прича о Акакију Акакијевичу Башмачкину, главном јунаку, је прича о човеку, о његовом животу и смтри која наступа под налетом друштвених околности. Бирократски државни апарат доводи човека у стање тупости, до тога да човек губи смисао сопственог постојања. Живот човека у бирократском апарату се своди на досадне и смешне државне папире. Своди се на живот без живота. Због тога не изненађује једна врста „просветљења“ којем приступа Акакиј Акакијевич приликом сазнања да је потребно да сашије нови шињел. Тај нови шињел постаје нешто због чега човек почиње да живи, постаје нешто чему се човек, после обиља безнађа, почиње надати, постаје нека ствар којој се човек, услед све муке ...

BELE NOĆI – DOSTOJEVSKI

- Memoari sanjara - Podnaslov romana Dostojevskog „Bele noći“ glasi „Sentimentalni roman“. „Bele noći“ jesu zapravo to, sentimentalna priča. Danas, u vremenu u kojem živimo u kojem pojam „sentimentalnost“ ima pogrdnu konotaciju nije na odmet pokušati, kroz čitanje ovog romana, u sebi probuditi, ili otkriti mentalnu organizaciju iskrenog saosećanja. Možda će u nama probuđeno, ili pronađeno to osećanje pomoći da razumemo glavnog junaka  ovog romana, a samim tim da razumemo i mnoge druge „sanjare“ koji obitavaju tu oko nas koje ili ne primećujemo, ili ih ne želimo primetiti. Koje ako i primetimo doživljavamo kao nekog ko nije iz ovog vremena. Na kraju, možda smo i mi sanjari? Iz tog razloga možda nam čitanje ovog romana može pomoći da sami sebe razumemo? Radnja romana je smeštena u Sankt Peterburgu u vreme kad nad ovim gradom lebde bele noći. Ko je glavni junak romana „Bele noći“? To je dvadesetšestogodišnji mladić, siromašni državni činovnik sa malom platom, koji živi u mal...

KRATKO RAZMIŠLJANJE O ROMANU „MAJSTOR I MARGARITA“

Roman "Majstor i Margarita" centralno je delo u književnom opusu M.A. Bulgakov a . Roman i ma zanimljivu umetničku strukturu: radnja romana se odvija u tri različite ravni. Prva ravan je realistični svet života Moskve tridesetih godina, druga ravan je svet koji čitaoca vodi u daleka vremena i događaje opisane u Bibliji, i na kraju, treća ravan je fantastični svet Volanda i njegovih veština. Karakteristika razvoja zavere u romanu je kršenje uzročno-posledičnih odnosa (iznenadnost, apsurdnost, nedoslednost) likova u romanu. Roman počinje u Moskvi, na Patrijaršijskom ribnjaku, gde se sastaju predsednik upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih književnih udruženja MASSOLIT Mihail Aleksandrovič Berlioz i mladi pesnik Ivan Bezdomni. Suptilna Bulgakova ironija prožima svako poglavlje romana. Već u prvim redovima romana postoji parodija na kratice koje su bile u modi u tim godinama i ponekad nespretne skraćenice, a koje naglašavaju pripadnost klasi nepovoljnih književ...