-Groteskna slika realnosti-
Mihail Afanasijevič Bulgakov
spada u red ruskih književnih klasika čije je stvaralaštvo obeležilo jedno
vreme. Bulgakov jeste klasik, ali teme koje on obrađuje u delima ga svrstavaju
u red naših savremenika. Dramsko nasleđe ovog pisca je zaista veliko. Samo neka
njegova dela su doživela izvođenje u pozorištu – „Puškin“, „Zojkin stan“,
„Mrtve duše“, „Purpurno ostrvo“, „Dani trubina“, „Majstor i Margarita“, „Bela
garda“. Svaki taj naslov može biti priča za sebe, ali ovog puta ću se osvrnuti
na delo „Bela garda“, tačnije na to kako je ono nastalo.
Bulgakov je nekoliko godina
radio kao lekar u Smolenskoj oblasti. Nakon tog službovanja usledilo je lutanje
po zemlji, prvo Kijev za vreme vladavine hetmana i građanskog rata, zatim
Kavkaz, Batum i na kraju Moskva. Put Bulgakova, ne samo književni već i životni
neobično podseća na put Čehova. Mnogo sličnosti na njihovim putevima ima.
Za stvaralašatvo Bulgakova
naročito je značajan period boravka u Kijevu i vladavine hetmana jer život pod
takvom vlašću je donosio i tregediju i grotesku, i junaštvo i bedu. Ukrajna je
tada gorela u unutrašnjoj vatri. Gorela su cela imanja, vodile su se borbe s
nemačkim kaznenim odredima a u Kijevu je vladao hetman Skoropadski. Taj lik je
Bulgakov do savršenstva naslikao u delu „Dani Trubina“. Taj hetman i jeste i nije bio čovek. Bio je
to zapravo nestvaran hetman, čovek od papira kojim su upravljali nemački
generali. Takav čovek je u Kijevu priređivao parade svojih jedinica. Hetman je
sedeo na belom konju a oko njega su se tiskali nemački generali. I dok je hetman
sedeo na belom konju ispred njega su prolazili njegovi gardijski pukovi
„njegove svetlosti jasnovelmožnog pana hetmana serđuci“.
Ko su bili serđuci? To su bili
ljudi koje je hetman vrbovao iz redova kijevskog šljama. To su bile obične
bitange i probisveti. To su bili osobe koji su pripadala ljudskom talogu. Te
osobe jesu bili probisveti ali su čak i oni znali pravu vrednost svoga hetmana. Dok su prolazili ispred svoga
vođe oni su pevali, ako se to pesmom moglo zvati:
„Dragi naš, dragi
naš
Hetman naš
bosjački!
Hetman naš
bosjački –
Pavlo
Skoropadski!“
Skoropadski se na te stihove
smeškao i mahao rukom u znak pozdrava, salutirao i pravio se da ne čuje pevanje
koje je bilo prostačko i raskalašno. Uz hetmana su se smešakli i nemački
generali. Groteskna slika realnosti. Tom slikom Bulgakov je oslikao pojedine
scene u „Dani Turbina“.
Ono što je mnogo važnije je da
je ponešen utiscima iz takve Ukrajne, iz takvog Kijeva i takvog hetmana Bulgakov
napisao roman „Bela garda“, koji je kasnije pretočen i u pozorišni tekst i
predstavu. Prvobitno je Bulgakov hteo da napiše trilogiju, ali je kasnije
odustao od te zamisli. Roman je napisao na predlog ljudi iz MHAT-a, koji su
roman prihvatili kao vredno ostvarenje. U romanu autorove simpatije nisu ni na
strani bele, ni na strani crvene garde, njegove simpatije su na strani dobrih
ljudi koji se ne pretvaraju u brodske pacove koji prvi počnu da beže kada brod
počine da tone, koji ne menjaju svoje mišljenje pod uticajem političkih
preokreta. Bulgakov postavlja pitanje: kako ostati čovek u trenutku katastrofe,
ne izgubiti se.
Roman“ Bela garda“ je bila
ulaznica Bulgakova u MHAT. U jednom tekstu iz arhiva tog teatra ostalo je
zapisano „dobili smo ozbiljnog i snažnog dramskog pisca.“ Konstantin Paustovski
na jednom mestu u svom tekstu „Bulgakov i pozorište“, govoreći o Bulgakovu je napisao:
„Bio je pravi vitez bez straha i mane.“
Коментари
Постави коментар