Пређи на главни садржај

DORUČAK SA ĐAVOLOM

Da se može neplanirani i nerado primljeni službeni put pretvoriti u prijatno vreme, potvrdio je i moj boravak u gradu Saratovu. Slučajno i ne svojom voljom obreo sam se u tom gradu na četiri dana. S obzirom da sam na taj put nerado krenuo, pretila je opasnost da se ta četiri dana pretvore u pravi košmar. Bio sam spreman na tako nešto. Tako je zapravo i počelo...Doduše i vreme je takvom stanju u velikoj meri kumovalo. Kiša, neki tamni i teški oblaci, kao i mučna tema razgovora sa potencijalnim investitorima uticali su na to da se na mom licu, u prva dva dana boravka u Saratovu, osmeh pojavljivao više kao posledica besa i očaja nego li kao posledica nekog dobrog emotivnog stanja. Na kraju drugog dana, nakon neuspelih pregovora odlučio sam da odem u jedno od pozorišta u ovom gradu i da odgledam neku predstavu. Deformacija iz mladosti je ponovo došla do izražaja...U traganju za tim šta bih mogao odgledati odlučio sam se, iako tekst nisam poznavao, za predstavu „Завтрак у предводителя“ od Turgenjeva u Saratovskom dramskom pozorištu. Inače kod nas se taj tekst prevodi kao „Doručak s đavolom“, sećam se da sam negde pročitao da je davne 1971 godine Mika Antić režirao film pod tim naslovom i napisao scenario za njega. Taj, naš prevod naslova me je zapravo opredelio za tu predstavu, hteo sam poput najvećeg mazohiste da kompletiram moje trenutno stanje prouzrokovano boravakom u ovom gradu.
U pozorište sam ušao nadrkan i bezvoljan, međutim...iz njega sam posle predstave izašao raspoložen i sa neviđenim optimizmom od kojeg me je počeo strah obuzimati. Te amplitude u raspoloženju mogu biti ponekada i neprijatne. Transformacija je nastupila poput Hudinijeve čarolije. Čarobni štapić novonastale čarolije je ležao u tome što sam prisustvovao jednoj urnebesnoj komediji koja me je prožela u potpunosti. Nisam ni primetio kad je grč nestao. Smejao sam se kao dete. Ovde je osmeh bio posledica prave duševne relaksacije. Vrcava, duhovita i neodoljiva igra glumaca na sceni, šareni kostimi, koloritna scenografija kao i vraški uhu prijemčiva muzika koja se sastojala od kompilacije violončela i harmonike doprineli su takvom stanju. Sve je bilo tako lepo upakovano. Delovalo je kao bajka. Ali kao bajka koja je pragmatična i ima pozitivan pogled na život. Daleko od toga da je ovo bila pučka predstava, imala je ona u sebi i duboku i veoma smišljenu poruku koju je reditelj, pročitah u afiši da se zove Igor Konjaev, briljatno osmislio. Ono što je Turgenjev opisao kao podelu imanja, reditelj je predstavio kao mapu bivšeg SSSR-a i njegovu podelu. Urađeno je to pametno i hladne glave, potvrđujući misao da distanca od nekih događaja mora da postoji u teatru.

Posle odgledane predstave promenio se i moj pogled na grad u koji sam došao a iz kojeg ću uskoro otići. Zapravo, ispred mene se pojavio prelepi grad u kojem sam video i nemački Saratov, i prelepu arhitekturu, i mnogobrojne spomenike kulture, i Volgu nebo plave boje, i most na njoj koji je ponos ovog grada, i video sam sve one lepote koje nisam video, a u koje sam gledao prva dva dana. Nikolaj Ivanovič Balagalaev u predstavi „Завтрак у предводителя“ kaže: „ Stanite, gospodo, slušajte...Izvinite, mislim da je u mojoj glavi vrtlog...“. Ja dodajem: ...idem u pozorište.

Maj, 2007.

Коментари

Популарни постови са овог блога

ГОГОЉЕВ „ШИЊЕЛ“ – ПРИЧА О УНИШТАВАЊУ „МАЛОГ ЧОВЕКА“

Основна идеја приповетке „Шињел“ је прича о „малом човеку“, који је осакаћен и опљачкан од стране државе. У једном, усудио би се рећи, сјајном прозном колориту, сатканом од игре речи, Гогољ је скоро до савршенства на светло дана изнео своју запитаност, своју забринутост о страдању „малог човека“ у суровом свету. Прича о Акакију Акакијевичу Башмачкину, главном јунаку, је прича о човеку, о његовом животу и смтри која наступа под налетом друштвених околности. Бирократски државни апарат доводи човека у стање тупости, до тога да човек губи смисао сопственог постојања. Живот човека у бирократском апарату се своди на досадне и смешне државне папире. Своди се на живот без живота. Због тога не изненађује једна врста „просветљења“ којем приступа Акакиј Акакијевич приликом сазнања да је потребно да сашије нови шињел. Тај нови шињел постаје нешто због чега човек почиње да живи, постаје нешто чему се човек, после обиља безнађа, почиње надати, постаје нека ствар којој се човек, услед све муке ...

BELE NOĆI – DOSTOJEVSKI

- Memoari sanjara - Podnaslov romana Dostojevskog „Bele noći“ glasi „Sentimentalni roman“. „Bele noći“ jesu zapravo to, sentimentalna priča. Danas, u vremenu u kojem živimo u kojem pojam „sentimentalnost“ ima pogrdnu konotaciju nije na odmet pokušati, kroz čitanje ovog romana, u sebi probuditi, ili otkriti mentalnu organizaciju iskrenog saosećanja. Možda će u nama probuđeno, ili pronađeno to osećanje pomoći da razumemo glavnog junaka  ovog romana, a samim tim da razumemo i mnoge druge „sanjare“ koji obitavaju tu oko nas koje ili ne primećujemo, ili ih ne želimo primetiti. Koje ako i primetimo doživljavamo kao nekog ko nije iz ovog vremena. Na kraju, možda smo i mi sanjari? Iz tog razloga možda nam čitanje ovog romana može pomoći da sami sebe razumemo? Radnja romana je smeštena u Sankt Peterburgu u vreme kad nad ovim gradom lebde bele noći. Ko je glavni junak romana „Bele noći“? To je dvadesetšestogodišnji mladić, siromašni državni činovnik sa malom platom, koji živi u mal...

KRATKO RAZMIŠLJANJE O ROMANU „MAJSTOR I MARGARITA“

Roman "Majstor i Margarita" centralno je delo u književnom opusu M.A. Bulgakov a . Roman i ma zanimljivu umetničku strukturu: radnja romana se odvija u tri različite ravni. Prva ravan je realistični svet života Moskve tridesetih godina, druga ravan je svet koji čitaoca vodi u daleka vremena i događaje opisane u Bibliji, i na kraju, treća ravan je fantastični svet Volanda i njegovih veština. Karakteristika razvoja zavere u romanu je kršenje uzročno-posledičnih odnosa (iznenadnost, apsurdnost, nedoslednost) likova u romanu. Roman počinje u Moskvi, na Patrijaršijskom ribnjaku, gde se sastaju predsednik upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih književnih udruženja MASSOLIT Mihail Aleksandrovič Berlioz i mladi pesnik Ivan Bezdomni. Suptilna Bulgakova ironija prožima svako poglavlje romana. Već u prvim redovima romana postoji parodija na kratice koje su bile u modi u tim godinama i ponekad nespretne skraćenice, a koje naglašavaju pripadnost klasi nepovoljnih književ...