Пређи на главни садржај

SVE SE OSLOBODILO, SVE SE PREOBRAZILO

Sad posle svega mogu reći da ne pamtim da sam nekada imao toliku želju, potrebu da jedan lik koji tumačim svojim igranjem na sceni toliko branim, kao što je to bio slučaj sa likom Bega Pintorovića u predstavi “Hasanaginica“...Želja, potreba ali i neizmerno zadovoljstvo...To je bilo prosto fascinantno...Ali ta želja, potreba nije povezana samo sa zadatkom glumca da na sceni ima obavezu da lik koji tumači odbrani, već je ona mnogo dublje povezana sa dubokim, ličnim osećanjem da ako niste u stanju da odbranite lik onda niste u stanju ni da odbranite sebe. Ako niste u stanju da razumete druge, onda ne možete ni sebe razumeti niti očekivati da vas drugi razumeju...Ako ne možete da razumete postupke drugih, tada ne možete da shvatite ni svoje postupke.

Nema isključive podele na crno – bele ljude, na dobre i loše, na pozitivne i negativne. Nema!...Sve je to nekako prošarano. Te podele su toliko uslovne da ukoliko ih prihvatite kao gotovu formu onda ste upali u veliku zabludu...„Sve ima veze sa svim“...Čvrsto verujem da se čovek ne rađa da bi bio loš. To je prosto nemoguće...Kako čovek može reći za bebu ili dete uzrasta od dve tri godine da je ono loše...Ili da će ono biti loš čovek....Ne, nemoguće...Ako neko i postane loš, crn, negativan onda se postavlja pitanje šta ga je dovelo do tih osobina. Puno elemenata ima koji čoveka mogu dovesti do takvog stanja...Vaspitanje, društveni rituali, obmane i zabrane, zabune,...Sve to zajedno i tekako utiče na formiranje čoveka i njegov odnos prema drugima, prema životu i njegovim vrednostima...Dok sam radio na liku Bega Pintorovića razmišljao sam o njemu. Za mene je taj lik bio živ, postojao je...Postoji...Dobro smo se upoznali...Imao sam opravdanja za njegove ambicije, za njegove strahove, za njegov identitet, za njegove želje...Nalazio sam opravdanja za njegove postupke...Nije to bilo pravdanje bez argumenata. Ne, naprotiv ti argumenti su se nalazili u saosećanju sa njim. Nalazili su se u traganju za tri beskonačne linije koje se celog života približavaju i udaljavaju ali se nikako ne dodiruju...Onoga što je čovek želeo da bude, onoga što je mislio da je i onoga što jeste. Čak i nove okolnosti koje je reditelj tokom rada na predstavi pred ovaj lik postavljao nisu mogli da umanje svu snagu iskrenog saosećanja sa tim likom...Znaj Beže Pintoroviću da ništa nije moglo da otupi oštricu moje odbrane tvojih reči ....

"Svi otišli na spavanje...
Ne moram više ni s kim da razgovaram,
nikog da gledam, da trpim, da nadmudrujem!
Ne moram da budem ni brat, ni beg, ni podanik,
ni dovitljiv, ni razuman, ni jak!
Sve mi je konopce s ruku odrešio mrak!
Nema ljudi, samo drveće,
osećam u sebi drugi razum, druge moći,
ništa me ne steže,
dišem punim plućima,
slobodno letim preko vode,
sijam, ko da sam s mesečinom u braku!
Sve se oslobodilo, sve se preobrazilo, u mraku!
Noćas sam snažan, svemoćan,
i slobodan po drugim zakonima!
Kako sam samo lep
u času kad me niko ne vidi!
Tuđi mi pogledi menjaju lice,
daju mi drugi oblik,
trpaju mi drugi jezik u usta!
Sutra ću opet ustati kao glupak,
koji se upinje da se pokaže pametan,
ko slabić koji bi da se pokaže jak!
Gde zorom nestaju blaga koja nam donosi mrak?
Samo noću mogu od sebe da odahnem!
Ovo carstvo noću nije sultanovo,
miris cveća je jači od njegove konjice!
Noću ni Bagdad nije daleko, ni Indija,
ni ljudi iz drugih vremena!
Noću nema ni mene, ni Hasanage!
Je li Hasanaga Hasanaga i kad spava?
Je li Pintorović Pintorovićeva maska?
Svako u svom budžaku;
svukli smo odela, izuli cipele,
dunuli u sveću, legli, izašli u vrt,
i odmaramo se od svojih lica,
u mraku..."

Sećam se da je na jednom festivalu, jedan od članova žirija nakon odgledane predstave u toku razgovora rekao: „Nisam više siguran da lik Bega Pintorovića treba mrzeti“...Boginjo Talijo zadatak sam ispunio...Primi me pod tvoje skute do nekog novog izazova i zadatka. Do neke nove spoznaje.

Oktobar, 2004.

Коментари

Популарни постови са овог блога

ГОГОЉЕВ „ШИЊЕЛ“ – ПРИЧА О УНИШТАВАЊУ „МАЛОГ ЧОВЕКА“

Основна идеја приповетке „Шињел“ је прича о „малом човеку“, који је осакаћен и опљачкан од стране државе. У једном, усудио би се рећи, сјајном прозном колориту, сатканом од игре речи, Гогољ је скоро до савршенства на светло дана изнео своју запитаност, своју забринутост о страдању „малог човека“ у суровом свету. Прича о Акакију Акакијевичу Башмачкину, главном јунаку, је прича о човеку, о његовом животу и смтри која наступа под налетом друштвених околности. Бирократски државни апарат доводи човека у стање тупости, до тога да човек губи смисао сопственог постојања. Живот човека у бирократском апарату се своди на досадне и смешне државне папире. Своди се на живот без живота. Због тога не изненађује једна врста „просветљења“ којем приступа Акакиј Акакијевич приликом сазнања да је потребно да сашије нови шињел. Тај нови шињел постаје нешто због чега човек почиње да живи, постаје нешто чему се човек, после обиља безнађа, почиње надати, постаје нека ствар којој се човек, услед све муке ...

BELE NOĆI – DOSTOJEVSKI

- Memoari sanjara - Podnaslov romana Dostojevskog „Bele noći“ glasi „Sentimentalni roman“. „Bele noći“ jesu zapravo to, sentimentalna priča. Danas, u vremenu u kojem živimo u kojem pojam „sentimentalnost“ ima pogrdnu konotaciju nije na odmet pokušati, kroz čitanje ovog romana, u sebi probuditi, ili otkriti mentalnu organizaciju iskrenog saosećanja. Možda će u nama probuđeno, ili pronađeno to osećanje pomoći da razumemo glavnog junaka  ovog romana, a samim tim da razumemo i mnoge druge „sanjare“ koji obitavaju tu oko nas koje ili ne primećujemo, ili ih ne želimo primetiti. Koje ako i primetimo doživljavamo kao nekog ko nije iz ovog vremena. Na kraju, možda smo i mi sanjari? Iz tog razloga možda nam čitanje ovog romana može pomoći da sami sebe razumemo? Radnja romana je smeštena u Sankt Peterburgu u vreme kad nad ovim gradom lebde bele noći. Ko je glavni junak romana „Bele noći“? To je dvadesetšestogodišnji mladić, siromašni državni činovnik sa malom platom, koji živi u mal...

KRATKO RAZMIŠLJANJE O ROMANU „MAJSTOR I MARGARITA“

Roman "Majstor i Margarita" centralno je delo u književnom opusu M.A. Bulgakov a . Roman i ma zanimljivu umetničku strukturu: radnja romana se odvija u tri različite ravni. Prva ravan je realistični svet života Moskve tridesetih godina, druga ravan je svet koji čitaoca vodi u daleka vremena i događaje opisane u Bibliji, i na kraju, treća ravan je fantastični svet Volanda i njegovih veština. Karakteristika razvoja zavere u romanu je kršenje uzročno-posledičnih odnosa (iznenadnost, apsurdnost, nedoslednost) likova u romanu. Roman počinje u Moskvi, na Patrijaršijskom ribnjaku, gde se sastaju predsednik upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih književnih udruženja MASSOLIT Mihail Aleksandrovič Berlioz i mladi pesnik Ivan Bezdomni. Suptilna Bulgakova ironija prožima svako poglavlje romana. Već u prvim redovima romana postoji parodija na kratice koje su bile u modi u tim godinama i ponekad nespretne skraćenice, a koje naglašavaju pripadnost klasi nepovoljnih književ...