Posle nekoliko pokušaja započinjanja ali ne i završetka čitanja Strinbergovog “Mrtvačkog plesa” uspeo sam da sebe dovedem u takvo psihičko stanje da čitanje mogu i okončati. I…Drago mi je zbog toga…Čovek se, ipak, mora pripremiti za čitanje s interesovanjem…Moram priznati da odavno nisam bio impresioniran nekim klasičnim dramskim delom, a da ne potiče sa ruskog govornog područja, kao što mi se to dogodilo nakon čitanja ovog dela. Iako je ovo delo u osnovi naturalističko, primetna je velika alegorija zbog čega mi se u toku čitanja desilo da imam osećaj da u stvari čitam delo koje naginje ka dramskom simbolizmu. Nije mi to smetalo. Naprotiv, čitanje mi je učinilo prijatnijim. Davalo mi je vremena da u toku čitanja predahnem ali, isto tako i da ostanem u sferi naturalističkog. Sama fabula dela je dosta jednostavna, odnos između muškarca i žene, ali ono što je veoma interesantno, bar meni, je to da je Strinberg u stvari kroz prizmu tog odnosa dao jedanu izuzetno snažnu, do temelja uzdrmavajuću, kritiku građanskog braka. Čini mi se s punim pravom! Brak i sve zarad braka, rađa jednu ničim izazvanu mržnju koja pritome, s protokom vremena, postaje izuzetno jaka. Edgar i Alica, glavni junaci ove drame besomučno se mrcvare, dok jedno drugo potpuno ne unište a da zapravo niko od njih ne želi to uništenje. Smisao života? Borba se nastavlja i posle njihovog nestanka a nju nastavljaju njihovi potomci. Sin i ćerka. Dajući, od strane pisca, tom muško – ženskom odnosu van vremensku dimenziju, da se zaključiti da ta borba polova traje i da će trajati sve dok postoji ijaedana jedina muška i ženska jedinka. Ta se borba prosto ne da prekinuti. Tu ni smrt ne može ništa da promeni. Takvom zaključku i mom impresumu pročitanog sigurno doprinosi i naslov drame koji spaja dve, naoko, nepomirljive reči. Smrt i ples! Reči koje se toliko dobro nadovezuju na priču, da i same postaju deo priče. U samom naslovu intrigantno, nema šta!
Основна идеја приповетке „Шињел“ је прича о „малом човеку“, који је осакаћен и опљачкан од стране државе. У једном, усудио би се рећи, сјајном прозном колориту, сатканом од игре речи, Гогољ је скоро до савршенства на светло дана изнео своју запитаност, своју забринутост о страдању „малог човека“ у суровом свету. Прича о Акакију Акакијевичу Башмачкину, главном јунаку, је прича о човеку, о његовом животу и смтри која наступа под налетом друштвених околности. Бирократски државни апарат доводи човека у стање тупости, до тога да човек губи смисао сопственог постојања. Живот човека у бирократском апарату се своди на досадне и смешне државне папире. Своди се на живот без живота. Због тога не изненађује једна врста „просветљења“ којем приступа Акакиј Акакијевич приликом сазнања да је потребно да сашије нови шињел. Тај нови шињел постаје нешто због чега човек почиње да живи, постаје нешто чему се човек, после обиља безнађа, почиње надати, постаје нека ствар којој се човек, услед све муке ...
Коментари
Постави коментар